HrvatskiEnglish

Slikar Antipoda: Robert Pauletta by Mladen Lučić


Robert Pauletta rođen je u Premanturi, pitoresknom selu smještenom na blagom uzvišenju samog juga Istre ponad rta Kamenjak. Vizura s premanaturskog zvonika otkriva značaj položaja sela, jer ono kontrolira morske puteve čitavog rta Istre itekako značajnog za promet i trgovinu. Stoga ne čudi da je Premantura izgrađena na ostacima pretpovijesnih i ilirskih gradina i da su na tom području pronađeni značajni ostaci rimskih naselja. Dječaštvo provedeno u tako pitoresknom krajoliku, s pogledom s vrha koji na sve strane završava udaljenim horizontima gdje se nevidljivom linijom spajaju plavetnilo mora i neba, i s korakom koji ostavlja trag na zelenim vlatima trave ili boksitno crvenoj zemlji, zacijelo su u malom Robertu satkali koloristički kostur koji je bio odrednicom njegova kasnijeg životnog poziva.

Pozitivni eklektizam

Neodoljivo je u sebi osjetio umjetnčki poziv te upisuje srednju školu primjenjene umjetnosti u Puli gdje mu je profesor Ivan Obrovac. Imao je sreću da mu već prvi učitelj bude sjajan pedagog visokog slikarskog rafirmana i sjajne edukacije.
Postupno je počeo razlagati i analizirati vizualno - kolorističke dojmove prirode, ali je paralelno i otkrivao produkte vještine ljudskih ruku i uma. Nije trebao otići daleko.

U župnoj crkvi sv. Lovre izgrađenoj oko 1630. godine, koja se nalazi na seoskom trgu, što predstavlja najvišu točku Premanture, nalazi se pet drvenih baroknih oltara. Radi se o bogato rezbarenim, pozlaćenim i polikromnim oltarima ukrašenim impresivnim rustičnim skulpturama. Impresioniran naturalizmom i rustikalnim umijećem starih majstora, Pauletta sve češće crta, slika i oblikuje.

Zahvaljujući širokim pogledima i neposrednom pedagoškom pristupu svog profesora, ali dakako prvenstveno svojoj prirodnoj znatiželji, mnogo čita i proučava umjetničku, ali i drugu lektiru, paralelno njegujući intelekt i vještinu. Kao maturant upija misli i rečenice doajena hrvatske teorije povijesti umjetnosti, dr. Vere Horvat Pintarić, koja je ljetne odmore provodila u svojoj ladanskoj premanturskoj kući, a vrlo je često na svojoj terasi uz praćenje purpurnog ljetnog sutona znala ugostiti Robertova oca Ivana koji bi na takva druženja znao povesti svog sina. U neposrednom susjedstvu ljeti bi boravila i Mirna Crnobori koja je tada studirala povijest umjetnosti te je Robert znao u nje provoditi suncem užegla popodnevna listajući stručnu literaturu. Osjetivši da ima dovoljno talenta i ponešto znanja nije mu bilo teško donijeti odluku da upiše studij na Akademiji likovnih umjetnosti.
Nakon svladavanja osnova dolazi u klasu prof. Nikice Reisera i Šime Perića izuzetnih pedagoga, dok će posljednu akademsku godinu provesti u klasi Ferdinanda Kulmera, najboljoj klasi koju je tadašnja Akademija imala. Kulmer koji je bio izuzetno viješt i autorski upečatljiv slikar, posjedovao je široku kulturu i visoki intelektualni potencijal što nije ljubomorno držao za sebe, već je nesebično svoje znanje i stavove prenosio studentima. Upozoravajući na čvrste stupove povijesti likovne umjetnosti, a posebno modernizma i suvremeng likovnog izraza nije sputavao likovnu slobodu i autohtoni autorski izraz studenata, već ih je samo pokušavao usmjeriti k pravim uzorima. Možda je upravo intelektualna i kulturološka širina te lik i dijelo Ferdinanda Kulmera označilo osnovne smjernice kojima će se likovni izraz Roberta Paulette kretati i koje će ga dovesti do formiranja zrele umjetničke osobnosti.
Ferdinand Kulmer jedan je od najznačajnijih autora suvremene hrvatske umjetnosti, mada još mnogi o njemu govore kao eklektiku postavljajući eklekticizam u negativni kontekst. Kulmer jest eklektik, ali pozitivan i briljantan eklektik. Izrazito znatiželjna priroda i veliko poznavanje povijesti umjetnosti nisu Kulmeru dali ustaliti se u jednom stilskom određenju, tim više što je intenzivno pratio zbivanja u svijetu suvremene umjetnosti. Kulmer je bio odviše snažan autor kako bi se podvrgao svemu onome što trend donosi, već ga je koristio isključivo kao nadopunu svojih prethodnih slikarskih istraživanja.
Upravo većina tih karakteristika, a posebno eklekticizam, specifične su i za cijelokupan umjetnički opus Roberta Paulette. Stekavši zavidnu naobrazbu prvenstveno osobnom znatiželjom, intelektualnim okruženjem koje mu je kao tinejđeru istinski imponiralo te napokon sjajnim školovanjem, Pauletta neprekidno gradi svoj intelektualni potencijal razmišljajući podjednako glavom i rukom, te ne čudi da je njegov umjetnički izraz prožet čestim mijenama stilova i poetika. Težnja za novim spoznajama, istraživanje određenog likovnog fenomena kao i njegova spontana nadopuna rezultirali su raznolikim ali ne i diskontinuiranim umjetničkim putem.
1985. godine Pauletta završava Akademiju, a prije nego li će diplomirati fasciniran je zajedno sa svojim kolegama s klase i Akademije Njemačkim neoekspresionizmom koji poslije Talijanske transavangarde postaje dominantnim umjetničkim pravcem tog vremena. Nesputana, s novom ekspresijom i znakovnim simbolizom ispunjena platna Sigmara Polkea, Joerga Immendorfa, Georga Baselitza, Martina Kipenbergera, Jiria Dokupila, a posebno A.R. Pencka fascinirali su svijetsku likovnu scenu pa tako i hrvatske likovnjake, posebno one mlađeg naraštaja.
Veliki svijetski povratak slikarstvu koji je nastupio nakon prezentacije Talijanske transavangarde osmišljene i teoretski protumačene od likovnog kritičara Achillea Bonita Ollive na Venecijanskom Biennalu 1980. godine, reflektirao se gotovo istovremeno i u Hrvatskoj. Premda se već s pojavom konceptualne umjetnosti može ustvrditi da je hrvatska umjetnost prekinula svoje milenijsko kaskanje za umjetničkim kretanjima Europe, Transavangrada je bila prvi trend kada se reagiralo gotovo istodobno sa čitavom Europom. Tome ima dakako više razloga, od brzog protoka informacija, liberalizacije društva do onog najvažnijeg, a to je bila istinska želja za slikanjem. Aikoničnost vladala je gotovo dva protekla desetljeća, te ne čudi da je povratak slikarstvu aklamacijom prihvaćen kod većine likovnih umjetnika, posebno onih mlađeg naraštaja. Za Hrvatsku, a posebno Zagreb, od velike je važnosti bilo i što su Galerije grada Zagreba, današnji Muzej suvremene umjetnosti, promtno reagirale te ugostile izložbu i predavanje Ollive samo par mjeseci poslije venecijanskog trijumfa Transavangarde.
Važnost tog trenutka je možda i u tome što u hrvatskoj umjetnosti od tada ništa više neće biti kao prije. Suvremena umjetnička kretanja nisu se više samo reflektirala i bila podržavana u opusu od sredine neshvaćenih pojedinaca, već su postala dominantna i moglo se govoriti o zajedništvu pa čak i pokretu. Brojne osude trendovskog poltronstva mlađih naraštaja, nisu shvatile da je naša likovnost napokon proširila svoje obzore i da je konačno krenula u korak sa svijetom.
Bilo je to vrijeme raslaganja Nove slike te stoga ne čudi da je odmah nakon Transavangarde, uz mali izlet nekolicine u Anakronizam, prihvaćen Njemački neoekspresionizam, od nekih kritičarskih krugova nazvan i slikarstvom Mladih divljih kojeg su, logično, prvenstveno prigrlili naši akademci i mlađi umjetnici. Važnost te pojave prepoznao je njihovi stariji kolega Željko Kipke koji je takav izraz kao dominantan umjetnički pravac u mladih prezentirao u svojoj autorskoj koncepciji pod nazivom Novi eklektičari na Salonu mladih 1985. godine. Naravno da se među odabranima našao i Robert Pauletta koji je tada bio vrlo blizak idejama i izrazu ondašnje podvrste neoekspresionističkog izraza - neosimbolizmu. Siguran osjećaj za kompoziciju, kolorit i gestualnost bile su odlike mladog slikara pojačane simbolikom i znakovljem narativnog karaktera. Luk, strijela i shematizirani likovi primitivnih lovaca bili su njegovom tadašnjom prepoznatljivom ikonografijom te su na određeni način postali arhetipi koje će Pauletta koristiti u svom slikarstvu za vrijeme završavnja studija i svog boravka u Zagrebu. Iako je kasnije vrlo često mjenjao stilski izraz, ono što nije nikada napustio a vrlo je jasno naglasio već u svojim prvim radovima, sklonost je simbolici i znaku. Sve faze slikarskog puta Roberta Paulette prošarane su jezikom simbola i skrivenog, često mističnog znakovlja koje će postati glavnim subjektom slike ili će biti diskretno i nenametljivo aplicirano unutar same slike. Pauletta je već u svojim umjetničkim počecima znao što želi, odnosno odmah je osjetio privrženost jeziku simbola te određenoj tajnovitosti i mističnosti, što je s mjerom podijelio na svoj umjetnički izraz koji definira njegovu izraženu osobnost i ozbiljnost pristupa vlastito zadanim likovnim problemima. Slušajući svoje unutarnje, nagonske impulse, Pauletta se prihvatio ogoljelih znakova uspostavivši ih kao primarni i rijetko sugestivan sustav osnažena viđenja. Naravno da se u to vrijeme ne može govoriti da je Pauletta, kao diplomant Akademije, imao punu svijest o značenju simbola i znakovlja, ali evidentno je postojala neodoljiva privlačnost prema nečemu što je više bila slutnja nego li svijesna manifestacija.